| Kako je Laura počela voziti |
|
|
|
| Autor Laura | ||||
| Srijeda, 16 APRIL 2008 08:17 | ||||
|
U auto školi sve je prolazilo više-manje u redu, osim što ju je instruktor držao prvih 15 sati na poligonu. I tako vozila se ona naprijed-natrag, pa naprijed-natrag…..pa naprijed-natrag, pa gle… sada jedan maaaali zaokret, maaaaali hupser koji je glumio uzbrdicu, pa opet ponovo da ne zaboravi šaltat, naprijed-natrag, naprijed-natrag! Nije bila šala dobro šaltat brzine u to davno doba. Za utjerat „šerajzl od mjenjača“ na Zastavi 128 u pravu brzinu trebalo je vrlo izražen instinktivni osjećaj za ubačaj koji se trebao vježbom utreniravati do u nedogled, dobro nabildan biceps ruke i profinjen trzaj zglobom šake. I tako nakon više pokušaja, te uz priličnu dozu sreće moglo vam se na kraju desiti da ubacite mjenjač u rikverc, na primjer. Uf, to je trebalo baš savladati! No, Lauri je takvo sofisticirano vježbanje polazilo za rukom, ali nikako da se mrdne s tog poligona. Naime, instruktoru vožnje je nekako bilo draže ispijati kavice u obližnjem kafiću nego se drndati s Laurom po okolnim ulicama. No čemu služe tatice doli da interveniraju u takvim kriznim situacijama. „Ne bu moju kćer niko zaje…al!“ I tako, odmah nakon intervencije, na 16-tom satu vožnje slijedio je izlazak u živi promet. No, eto vraga, pola fonda predviđenih sati su već odradili. Kako će sad sve to nadoknaditi!? A Laura je sasvim prosječna početnica: sjedi pred volanom, čelom gotovo dodiruje u šajbu, laktovima se oslanja na volan grčevito ga držeći i naravno da ne prati prometne znakove koje na svom putu nailazi iako je toliko duboko skoncentrirana na vožnju da ni radio nije smio biti upaljen. A dok tek dođe do faze da retrovizori imaju ipak svoju pametniju funkciju, od one: provjeravati da li je šminka razmazana… Instruktor-mudrica par sati prije kraja škole objavi mladoj i preplašenoj Lauri da je prilično nesigurna vozačica i savjetuje joj da si uzme još koji dodatni sat vožnje, inače joj se loše piše na ispitu. I tako mudrica ubere „pare ispod stola“ (jer ipak je tako ispalo jeftinije za 0,5% nego da je Laura: pala na ispitu, platila službeno dodatne sate, platila ponovni izlazak na ispit). No čovjek je garantirao za svoj posao. Vozački ispit je trajao 5 minuta, bez parkiranja i bez trik zahtjeva! Kada je tako žarko željena roza knjižica bila konačno u Laurinim rukama na redu je ponovo bio tatica. Sjeo on sa kćerkom u vlastiti auto da se uvjeri u investiciju. No zajedničkog konstruktivnog druženja sa kćeri je bilo samo jednom. Tata je nametao svoj stil, remetio Laurinu duboku koncentraciju i „školsku vještinu“, imao previsoka očekivanja, a živci bijaše oboma vrlo tanki… Stariji i mudriji proguta knedlu, zažmiri i preda ključeve auta… Do slijedeći put kad je sjedio kao suvozač vlastitoj kćerki je prošlo punih 5 godina! Svakako pogledajte i ove članke
|
||||