| Saobraćajka |
|
|
|
| Autor Laura | ||||
| Subota, 01 MARCH 2008 18:38 | ||||
|
Već danima ovaj grad nije vidio zraku sunca, rominja dosadna jesenja kiša baš kako i priliči datumu na kalendaru. Jutro je, neka paučinasta maglica razlijeva se, prohladno je... Kiša obično uspori promet u gradu, ali ne i danas, glatko i brzo sam se provukla kroz grad.
Evo me na autoputu s tri trake, gotovo sam sama na cesti. Vozim, razmišljam kako konačno danas neću zakasniti na posao. Jutros sam prvi put sjela u ovaj auto, spušteni, sportski, nabrijani. Počela su se lagano zamagljivati stakla.Spustim pogled, tražim neke gumbiće za klimu, puhanje, radio...ne snalazim se i odustajem, nije važno i onako sam na cilju za desetak minuta, lagano ću se pripremiti za silazak s autoputa. Ruka na žmigavcu, već gotovo pokret na desno volanom, i odjednom u desnom mrtvom kutu ugledam neki automobil kraj sebe. Refleksno stisnem kočnicu, okrenem volan u lijevo....i počinje moj ples skliskim kolnikom. Što da radim??!! Znam da ne smijem više stiskat kočnicu, znam da ne smijem raditi nagle pokrete volanom, totalno sam van kontrole...!! Lijevo, desno, stražnjim krajem, pa opet lijevo..pa opet na desno, potpuno me zaokrenulo i bacilo na ogradu kraj ceste. Vidjela sam kuda me nosi, vidjela sam da se neću uspijet zaustavit prije ograde, vidjela sam da sam u tom plesu već izgubila nešto na brzini (srećom!!). Znala sam da sam vezana i da mi najvjerojatnije neće biti ništa... meni ne, ali autu itekako da!! Nekoliko sekudi tišine,....gotovo je, stalo je. Izašla sam iz auta, već je neka žena zaustavila svoj auto ispred mene, pita me kako sam, govori mi da sam u šoku i vuče me da se malo pomaknem od auta. Drhtim od straha i hladnoće, kiša pada po meni, stojim u blatnjavoj travi, jadna sam i tužna, ali nisam u šoku.Ona već zove na mobitel hitnu, policiju, ne zna im ni sama objasniti gdje se nalazimo. Pogledam njenu registraciju, nije iz mog grada. Kaže mi da je pogriješila cestu, da se ne zna uopće snaći gdje je, u kojem smjeru treba voziti. Objasnim joj kud treba ići, jedna drugoj zahvaljujemo na pomoći i pozdravljamo se. Odmah je došla hitna, ubrzo i policajci, šlep služba. Ne znam u stvari pravi razlog, ali vratila sam se taj dan na posao. Odmah na ulazu su me zaustavljale kolege sućutno se raspitujući što se desilo. Dok sam stigla do radnog stola već sam po peti put prepričala svoju saobraćajku. Puno je kolega tog jutra prolazilo istom cestom, puno ih je tog jutra vidjelo da se slupao auto, dosta ih je vidjelo da kraj auta stojim JA....ali se nitko od njih nije zaustavio...niti nitko od njih nije me ni nazvao po dolasku u firmu, iako imam službeni mobitel... Zaustavila se samo ona, žena iz mjesta udaljenog 500-tinjak kilometara, zalutala u mom gradu, sama na cesti kao i ja.....i pomogle smo jedna drugoj (trajalo je samo 5 minuta, moje drage kolege!!!!). Hvala ti Dubrovčanko! Kliknite me na Ova email adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili Javascript Svakako pogledajte i ove članke
|
||||