| TEST Honda Civic 1.4 Comfort – Realnost suvremene mobilnosti |
|
|
|
| Autor Miklos Lang | ||||
| Ponedjeljak, 06 JUNE 2011 00:00 | ||||
|
Prirodna biosfera testirane Honde definitivno je grad i lokalne ceste gdje u potpunosti može unovčiti snagu i okretni moment svog naoko skromnog 1.4 motora. Šest brzina njene ručne getribe raspoređeno je dovoljno blizu, pa automobil nije karakterističan super-štedljivac sa neupotrebljivo dugačkim šestim stupnjem koji možete uključiti samo na autocestovnim nizbrdicama. Sve brzine koriste se ravnopravno, pa primjerice u gradu možete prebaciti u šestu već pri 60 km/h. Zgodno je da su peta i šesta "u kanalu" što je korisno za održavanje konstantne brzine na autocesti, a za neke ozbiljnije zahvate po zavojitim dionicama magistralnih pravaca isto vrijedi za treću i četvrtu. Na magistralnim cestama nisu moguće toliko visoke brzine pri kojima bi Hondin motor izgubio dah, odnosno gdje bi djelovao podmotorizirano i škrto po pitanju konjskih snaga i okretnog momenta. Pri umjerenoj vožnji (do 100 km/h) s Hondinim temperamentom nema nikakvih problema, sve dok se od motora ne očekuje nemoguće. No mora se priznati da je slika pozitivna samo dok ste u automobilu sami ili eventualno uz suvozača, a svako dalje opterećivanje putnicima i njihovom prtljagom ostavlja osjetan trag na agilnosti inače raspoloženog 16-ventilca. Ovaj atmosferski otto-motor razvija okruglo 100 KS i optimalan je izbor uz manje modele, poput Jazza, no u kompaktnom i ne odviše teškom Civicu s 5 vrata također ga smatramo prihvatljivim izborom, posebno ako se pretežno vožene relacije nalaze u gradu i u njegovoj bližoj okolici. Bilo bi super kada bi ovako izgledalo prosječno prijevozno sredstvo jedne prosječne hrvatske obitelji. Svojevrsnu nagradu za skromnost, odnosno honorar za umjerenost kada su u pitanju ubrzanje i putna brzina Hondin vozač zaradit će na benzinskoj crpki. U izvangradskim uvjetima vožnje bez problema se prolazi s potrošnjom između 6 i 7 litara. Takvo što malo koji (nehibridni) kompakt može pružiti, a i općenito, vrijednosti oko 6 litara danas su – bez obzira na kategoriju – više rijetkost nego praksa, unatoč tvorničkim podacima koji govore upravo suprotno. Ne znamo je li takav dojam dobivamo zbog odličnog mjenjača, preciznog upravljača ili kao treće - ugodno sportskog ovjesa, ali čini nam se da je ovaj motor znatno živahniji od prosječnog konkurentskog (tko je rekao da je prosječan?), prije sveg uspoređujući ga s PSA-ovim, Fiatovim ili Opelovim agregatima slične zapremine. Vjerojatno zbog inteligentne i-VTEC tehnologije Hondin u takvoj usporedbi djeluje za zapreminsku klasu jače odnosno elastičnije, pa se dobro drži i u usporedbi s običnim 1.6 motorima. Točnije, Hondin i tada izvlači pobjedu jer se u njemu krije dovoljno žustrine i motivacije da želju za dinamikom doista i učini vjerodostojnom. Cockpit izveden po nekoj neodređeno futurističkoj shemi prvo će svakoga natjerati 'wow!' reakciju, ali smatramo kako je trenutak nedavnog facelifta bilo krajnje vrijeme da se isprave neke nelogičnosti, primjerice oko "boot-sekvence", odnosno paljenja motora. Bilo bi nam draže da se motor može upaliti ključem, a ne i ključem i pritiskom na gumb START. Druga opcija bila bi pravi keyless-entry-and-go, a ne ovako: nespretno, nepraktično, nepotrebno. Instrumenti su i danju i noću čitljivi s urednim prikazom, a sve skupa po mišljenju mnogih djeluje posebno, futuristički, čak i znanstveno-fantastično. U kontrastu s neobičnom instrumentnom pločom su obična ali i odlična prednja sjedala koja svojim dimenzijama i načinom profilacije mogu biti mjerilo u klasi. Vanjski retrovizori nisu osobitih dimenzija ali vrlo dobro vizualiziraju sve što se događa iza automobila, međutim za unutarnje ogledalo to se ne može reći. Nije problem u zrcalu, već u prečki koja horizontalno dijeli stražnje staklo stražnjeg poklopca i glumi neku vrst spojlera. Osim što smeta za preglednost prema natrag, onemogućava i ugradnju brisača stražnjeg stakla. A Hondi nije pošlo za rukom (nije ni drugima) da spriječi prljanje stražnjeg stakla, što je tipično za vozila ovakvog oblika. Možda tek proizvoljno razasute komande oko centralno smještenog digitalno-analognog kombiniranog instrumenta odaju dojam da se po pitanju ergonomije posao mogao odraditi i bolje, ali ako ga promatramo kao lifestyle kompakt (posebniji je od konfekcije, ali nije premium), Civic si može dozvoliti toliku količinu osobnosti. Sveukupno, prihvatljiv je to kompromis za ono što Hondina unutrašnjost pruža u smislu prostranosti. U tom pogledu ovaj automobil dužine 4255 mm ima valjane adute protiv japanskih konkurenata – primjerice nove Mazde 3 – koja je znatno veća izvana, a manja iznutra. Hondin prtljažnik je među najvećima u klasi: mjeri respektabilnih 456 litara (bez rezervnog kotača). To je – uz agilnu vozljivost – najveći adut ovog vozila koje nam stiže iz hondinih engleskih proizvodnih pogona. Iskusnom vozaču ubrzo postaje jasno da je ova Honda napravljena isključivo za europsko tržište. Od prvog sjedanja za upravljač budi osjećaj povjerenja u tehniku i u mogućnosti koje je u stanju pružiti. Imate osjećaj da se vozilo jednostavno drži pod kontrolom, da pokazuje dobroćudnost i blagonaklonost vozaču. Ostaje tek dilema oko cijene, jer Rutingov cjenik paralelno ovakvom Civicu navodi i konzervativniju izvedbu s karoserijom sedana. I taj dolazi iz britanskih pogona i košta podjednako kao i testirano vozilo. Osim u obliku karoserije, razlikuju se i u najbitnijem dijelu – u motoru. Pod prednjom haubom sedana, umjesto skromnog 1.4 benzinca kuca snažni 1.8 i-VTEC stroj respektabilne snage 140 KS. Ako niste isključivi prema karoserijskom obliku, najbolje je da odluku o investiranju donesete nakon probne vožnje oba Civica. Fotografska oprema: Nikon D90 + Nikkor AF-S 18-200 mm. U partnerstvu sa zastupnikom Nikona za RH, tvrtkom Fototeh d.o.o. Informacije i prodaja: Fototeh, Prisavlje 2 (Boćarski dom), 10000 Zagreb, tel.: 01/6196-609, www.fototeh.hr
Svakako pogledajte i ove članke
|
||||